Grad jazza Čakovec dočekao Ala Di Meolu

Novi, detaljno razrađeni koncertni program velikog američkog gitarista i skladatelja talijanskih korijena Alberta Laurencea Di Meole (1954) bio je postavljen i predstavljen usred ovogodišnjeg 31. Jazz Faira Čakovec 21. studenoga u sjajno uređenom gradskom Centru za kulturu. Nazvan The Guitarchitect, nastup je ujedinio glazbenu čaroliju Al Di Meola Acoustic Trija s videovizualima koji su, prekrivši cijelu pozadinu pozornice, polučili dvojben učinak. Jer, slike dječjih crteža, balona, cvijeća, pejzaža, njujorških veduta i simbola mira Geralda Holtoma iz 1958. nisu bile odveć bitne za strastan doživljaj recentne Di Meoline glazbe.

Paolo Peo Alfonsi, Al Di Meola i Sergio Martinez na pozornici Centra za kulturu Čakovec / Snimio Bruno Mesarić

Iznimku su možda činili nizovi fotografija s Chickom Coreom, Pacom de Lucíom, Johnom McLaughlinom, Stanleyjem Clarkom i drugima, no i bez toga se moglo.

Srećom, ono što je bilo bitno, živo, vješto i nadahnuto na pozornici, bilo je odabrano bez imalo kompromisa. Pritom naravno mislim na dvojicu senzibilnih umjetnika, podjednako uključenih u cjelovito izlaganje konstruktivnih i meditativnih Di Meolinih glazbenih misli s njegova posljednjeg dvostrukog albuma Twentyfour (earMUSIC, 2024). Naime, drugu gitaru svirao je Paolo Peo Alfonsi (1967), klasično obrazovan talijanski jazz glazbenik poznat po akustičnom zvuku i radu na području etno glazbe s velikanima poput Pata Methenyja, Kennyja Wheelera, Triloka Gurtua, Marca Ribota i drugih, dok se na složenom setu perkusija savršeno snalazio španjolski udaraljkaš Sergio Martinez (1977), također klasično školovan na madridskom Konzervatoriju Federico Moreno Torroba, ali i izvan njega, pod mentorstvom Rubema Dantasa (flamenco), Rogeria da Souze i Luisita Dulzaidesa (afrolatin) i Ramesha Sothama (hindu).

Di Meolina nova glazba bila je izvorno zamišljena u doba korone te bezmalo klasično komponirana tijekom iduće četiri godine, a uživo je imala neprijeporan opojni efekt s primjesama jazza, world musica i flamenca, ali s mekšim, akustičnijim i ritmički profinjenijim naglascima nego inače. Koncert je započeo živom izvedbom skladbe Vizzini, stare nepunih dvadeset godina i posvećene talijanskom slikaru Andrei Vizziniju, odsvirane u svježem, harmonijski proširenom ruhu, obilježenom hibridnim tehnikama desne ruke i skladateljskim postupcima na tragu utjecaja američkog multiinstrumentalista i skladatelja Ralpha Townera, brazilskog gitarista, pijanista i skladatelja Egberta Gismontija te u manjoj mjeri argentinskog bandoneonista i skladatelja Astora Piazzolle. Nastavilo se s Fandangom, odmjerenim spojem flamenca i jazza sa španjolskim ukrasima i raznovrsnim odjecima cajona, koji su svejednako proželi i nadasve intimnu te melodičnu baladu Ava’s Dance in the Moonlight u kojoj se, pak, cijeli trio intuitivno dopunjavao i pronalazio u dirljivoj lirici. Prvi dio koncerta ostao je zapamćen i po slojevitim obradama dviju pjesama legendarnih Beatlesa, In My Life i Because, u kojima je uigrani trio iznova osvijetlio ionako predivne melodijske teme, začinivši ih još bogatijim ritmičkim strukturama i nikad pretjeranom virtuoznošću. Impresivno je bilo pratiti njihovu maštovitu linearnu igru s elastičnim, vertikalnim četveroglasnim vokalnim slogom u barem dvostruko produljenoj obradi skladbe Because, osjetno življega metra u zadanom melodijskom
okviru.

Unaprijed najavljena stanka nije narušila dinamiku koncerta, jer se drugi dio sastojao većinom od starijih, popularnijih Di Meolinih skladbi koje su godile tradicionalnijem dijelu njegovih poklonika. Možda ne toliko na samome početku, kada je trio na pregledan način odsvirao finalni stavak izvanredne trodijelne suite Immesurable – temeljen na melodijama, kontramelodijama i nenadano kristaliziranim akordima, no kasnije jamačno, čim je na red došla misaona i vedra balada Milonga Noctiva (Lutanje u tami) s natruhama južnoameričkog melosa, još izraženijeg u bezvremenskoj brazilskoj uspješnici Manhã De Carnaval (Karnevalsko jutro), snimljenoj 1959. za film Crni Orfej francuskog režisera Marcela Camusa.

Kraj koncerta mogao se stoga naslutiti samo po vremenu trajanja, jer se Al Di Meola u nekoliko navrata opraštao s ushićenom publikom, uzvraćajući joj najprije izvedbom skladbe Azzura, napisane 1996. za obnovljeni gitaristički trio s kultnog albuma Friday Night in San Francisco, a potom i medleyjem flamenco hita Mediterranean Sundance i new age fuzije Señor Mouse s kraja zlatnih sedamdesetih godina. Zlatnih definitivno, barem za progresivni sastav Return to Forever koji je, osim Ala Di Meole, u sam vrh svjetske glazbene scene preko noći lansirao i buduće Di Meoline najbliže suradnike: klavijaturista Chicka Coreu, basista Stanleyja Clarka, violinista Jean-Luca Pontyja te bubnjare Lennyja Whitea i Stevea Gadda. Obol tih suradnji osjetio se i u Čakovcu, u nezaboravnoj večeri marljivo organiziranog trodnevnog jazz festivala.